Kome se da neka čita!!
Gundinci – župna crkva Svetog Mateja
Kad se za granice atari pravili (atar - područje sela i pripadajućih njiva, šume i pašnjaka), Sikirevčanjima ni zemlje za utvaje (pašnjake) dopalo, pa im je oko 1750- godine dodilito 800 jutara zemlje pod šumom Merolino. Sikirevčanji su te zemlje Lug zvali, tamo su stanove popravili, marvu držali. Da se do Luga dođe, daleko je to deset-dvanajst kilometara, morali su kroz pol Gundinaca proć. Kad su se tako sikirevačka kolija (kolona konjskih kola) prid noć sa stanova vraćala, letili su za njima rojevi komaraca, jedva se otripali (obranili, oslobodili). U Gundinci dočekali bi momci Sikirevčanje, pa bi sve za njima vikali: "Komarči! Komarči, zu-zu-zu!". Znali su im jedece (konope, štranjge) na vozovima sina (konjska kola natovarena sijenom) prirezat, pobit se (potući se), svašta je to bivalo. Nisu ni Sikirevčanji njima dužni ostali. Gundičanje prozvaše ZUCE. Onde je i va pjesma spjevana:
Sastali se Zuce i Komarči,
Zuce zuje, a komarči bruje!
Kad je stanova u Lugu nestalo, gotovo se već i zaboravilo da se Sikirevčanje KOMARČI zvalo, a Gundičanje još i danas sav okolišni svit ZUCE zove. Babogreci još najviše: "Zuca, Zuca u koli prduca, u sonama trošti!".
BAKALAŠI - još je jedna primenka za Gundičanje, zabilježita u Beravci i Kopanici. Reklo se: "Bakalaši - puni vaši!" U Gundinci i sad ima svita po selu zvanog Bakalovi (Matasovići), pa otud i primenka.
U Kupine, ali i u Strezivonje zapisali smo i vaku primenku za Gundičanje: KRKANI, KRKAVCI. Kad koji Gundinku oženi, kažu: "Oženijo Krkanku!". To je njima morda krivo jer Gundičanji - Zuce bolje "krkaju"?! Barem tako se morda misli? Kad se vo pročita, kako će sad Zucama čina porast! Krkaj!
Za god Zuce - Gundinčanji su pitle klali, a slasne pečenke istom kad se malo podigli, rekoše nam Beravčanji, koji su bar petnajst godina prije njija goste fino s pečenkama dočikali. Onda u Beravce na god puna kola Gundičanja na pečenku dolazilo. I drűgine drűge drűga (Prijateljicine prijateljice prijateljica)! Svit željan bijo, obaveze bile (poslije II. Svetskog rata su seljaci morali davati određene količine hrane državi) . Nisi živ mogo ostati. Ko u Gundince i danas na god krene, kažu mu: "Nemoj u Gundince na god rano ić, more te štap ispod koje kapije trefit (pogoditi)!", kad pitle (pijetle) po avliji tukaje, da im noge štapom otepu, da ji uvate i za god tako veliku čast narede.
Šokci u zaodu (nužniku, zahodu) za god ajdamak prominje, naj šta na šuška na ekseru u zaodu vjesi, nek se vidi da j' kuća uredna i napredna (Šokci su, prema tvrdnji autora, u zahodu koristili za brisanje stražnjice otučak kukuruza. Otučak, dakle ono što ostane kad se orunje zrna kukuruza s klipa, se u različitim selima različito zove:ajdamak u Gundincima i Babinoj Gredi, komaljika u Štitaru, patok u Prnjavoru…). Na to se zbilja jako pazi, jer šta bi gosti rekli!? Za Gundičanje kažu da ajdamak u zaodu sa špagom i zavežu da ga kogod ne ukrade i sasobom ponese, a ajdamak prominje samo kad je blagoslov kuća, pa ako gospodina (svećenik, župnik) na veliki dvor svrni, nek se lipo s friškim i to s bilim ajdamakom bez grstanja (gađenja) obriše.
Više je rugalica gundinačkom govoru, koji je zaista specifičan, posebno u naglascima u odnosu na okolna sela. Evo što o tome kažu Babogreci: "Glocu u brocu, pa ajd govedom!", "Joj drugo što j' škaljavica! Jedna noga vo, jedna noga to, pa ajd u berek!", "Ošo pitov u vrtov i pokvarijo ma sav posov!" (vidi kako to Babogreci kažu), "Što ja voljim mjesa i pjeke!"...